|
svašta. očito bi mi bilo najpametnije što prije završit ovaj faks jer ovo je takav kolaps
u gradu da mu ni hitna sanacija ne bi mogla pomoći. to mi je zaiskrilo u onom trenutku kad je neka
cura na forumu, srednjoškolka, mislim, rekla kako je šibenik bunar bez dna i da jednom namjerava otići. Noup,
ne slažem se i to je pokušavah uvjeriti jer mi zadnja trunka ovog bića tvrdi da ću se boriti uz ovaj grad bez
obzira na glupost i ispraznost koja ga izjeda a velik mi poticaj u svemu daje inat nekima koji su PREOČITO
odustali od grada, a i od sebe. ma grist ću ako treba, tjerati vodu na mlin dok mi vizija ne zaživi.
EVO malo ću van pasteat šta san pisala na forumu:
šibenik u sumraku duhovnosti - htjedoste da malo iskritiziram zašto smo usrid ove zone sumraka, pa osnovna stvar je izostajanje ambicioznosti jer smo navikli ugodno prčkat se u blatu a svi dodatni napori - zašto kad se svi ionako koprcaju u pličini.
jednostavno, ako nastavimo ovako , šta se tiče neoplemenjivanja nas samih degradirat ćemo na razinu koju smo već prešišali - nekog sela ili slično. ali krivi su oni koji ne ulažu u ovaj grad, treba nam više kulture, želje za znanjem, za početak kino , pa bi duhovnost rasla, kasnije možda neki centri sportski, kulturni, za mlade, umjetničke škole...
zanima me jedna stvar, jel posve normalno da u gradu postoji jedna jedina cesta oko koje se sve vrti, da su ulice suboton i nediljom popodne puste, a da je život sveden na ispijanje kava i potrošnju po dućanima - aj mi dajte nešto kvalitetno - neka događanja koja te ispunjaju onako total a da se ne dotiču petka i subote noću po docu ili di već
nije došlo vrime stagnacije - upravo prolazi i nadan se da mu stajemo na kraj. dobro si to nazvala, vjera u aktivizam jer život bi bija glup da mi to ne možemo - stati na kraj toj stagnaciji pa makar se slomila zadnja kost u meni. vidiš, taj osjećaj koji me stalno prati je društvena odgovornost i vječno će me pratiti - dobro je dok ne pređe u naivnost jer me naprosto ne napušta jak osjećaj da sam u ovom gradu s razlogom. al kad pogledaš druge gradove oni dišu, baš onako pohlepno a ovaj grad ko da ima astmu i stidi se što uzima dio kisika. tako je jer je doba profitera a mi smo se tu negdi zagubili al na mladima je sve
istina.i ne mislim da mogu sve na svoja leđa. al vizija je prejaka i ne odustajem. vidim grad što se pruža mostom sve do martinske, vidim tamo neke dvorane, sportske centre, koncertne, usred grada vidim neku ostakljenu sjajnu zgradu nešto kao umjetničku srednju školu, vidim dolac prepun dokova, sve do šibenskog mosta i bijelih jedara, vidim svjetla nove aurore s martinske...a ta vizija kuca u meni odavno
|
moj glavni zakon danas bi bio sloboda i nezavisnost.
sve je nekako danas ubrzano i nema vremena za tugu. ne smijemo se zaustavljati ni kad nam najmiliji odu. nedavno mi je poginuo prijatelj na kornatima no nisam se ni jednom uhvatila lica zakopanog u ruke, sve što ponekad osjetim je grč bijesa i samo ga otpustim. sjetim se da tog mladića nikad nisam vidjela da plače, što ne znači da nije ponekad pustio suzu. Pamtim ga kao neustrašivog i kompletnog čovjeka i još imam osjećaj prepun nade da idemo na dogovorenu kavu, čekam onu malu poruku, da me otpusti, i toliko se trudim, jer moram ju sama otpustiti, tu prošlost.
